Kontam da bi ovaj naziv mogao da bude totalno in, pošto primećujem da se fraza ''onaj osećaj'' svuda provlači. S druge strane sam totalno moderna što smatram da je moj problem najveći, da niko ne može da me razume i tako to na tu temu. Skraćeno ''jadna ja''.

Iskreno, 'malo' sam čudna poslednjih dana, a to su primetili ljudi koji me donekle poznaju, što bi podrazumevalo mali broj ljudi. U poređenju, broj prstiju na saci je velik broj. Danima se ponašam kao da je sve divno i krasno, a u svakom trenutku kad ostanem sama sa sobom urlam na sebe što prolazi još jedan dan, a da nisam ni pipnula knjigu. Ispitni rok se polako, ali sigurno približava i neću se ni okrenuti, a on će već pokucati na moja vrata.
Da se ne lažemo, nije mi mrsko učenje, čak štaviše, uživam u tome kada su mi iole ispunjeni uslovi za to. Pod uslove podrazumevam odgovarajuću literaturu koja je dovoljna za spremanje ispita i malo mira i tišine.
E sad, kao i svaki drugi neodgovorni student, ostavila sam tri meni najteža ispita za kraj. (ostale ispite sam položila u roku, bez ikakvih problema jer sam imala dobre profesore i imala sam ispunjene gore pomenute uslove). Pod 'najteže' ispite podrazumevam matematiku (vučem je iz prve godine) koja mi nikad nije bila jača strana (osim u osnovnoj, tad sam sabijala matematiku). Obrni, okreni, nikad mi diferencijali i ostali pametni matematički pojmovi nisu bili potpuno jasni za šta mogu da okrivim lošu podlogu iz srednje (kaubojske) škole. Drugi 'težek' ispit je elektronika i optoelektronika. Gle čuda - struja! Da li će ikada ta dva predmeta biti lepo objašnjena u nekim knjigama? (znam da grešim, ali ja jednostavno nisam došla u kontakt sa tim). Poslednji ispit su grafički procesi. Problem je u tome što je predmet preobiman. Kontam da nisam toliki lenjivac i da ću to gradivo savladati.
Sve to fino tinja u meni duži period i odlažem učenje jer se bojim da se suočim sa problemom što prouzrokuje rast nervoze u meni. Sinoć sam se izbezumila saznanjem da moram da položim sva 3 ispita kako bih upisala treću godinu (neki novi zakoni koji kažu da na budžet idu samo oni sa očišćenim ispitima) iako sam se do sada tesila time da sam ostvarila dovoljan broj bodova (52 iz prve i 48 iz druge godine) da upadnem na budžet. (čitati: ako nema budžeta, nema ni studiranja za mene).
Kako je vremena sve manje, nervoza i pritisak proporcionalno rastu (proporcije i procenti račun rasturam!). Poslednjih dana izbegavam razgovor na tu temu i ispod časti mi je (ipak sam ja škorpija) da tražim da me neko sasluša, a kamoli da mi pomogne.
(veoma) Malo alkohol i malo (više) sredstava za smirenje su stvari držale koliko toliko pod kontrolom. Sinoć sam otišla korak dalje i pomešala dve gore pomenute supstance. Mogu reći da me je to fino ošamutilo i moram priznati da sam se naspavala noćas što poslednjih noći nije bio slučaj. Smatrajući da sam time 'dotakla dno', danas sam hrabro primila knjigu u ruke. ''Ako ne pokušam, sigurno neću uspeti.'' Ali sam večeras jednostavno pukla. Odlepila sam ko sličica i to ne u pozitivnom smislu. Pokušala sam da razgovaram sa devojkom u fazonu 'zajedno smo toliko dugo, svašta smo prošle, ko će me razumeti ako neće ona', ali se ispostavilo da svo dva različita sveta kada je moj fakultet u pitanju. Kada malo razmislim, to me baš i ne iznenađuje. Možda je ovo zvučalo pregrubo, ali dobila sam manje reči utehe nego što sam se nadala. Sve to je ustvari razumljivo, jer je ona završila samo srednju školu (iako smo isto godište). Ne podcenjujem je i ne smatram da je glupa, naprotiv!, samo mislim da ona ne može da shvati kroz kakve 'muke' prolazim dok ona sama ne prođe isto. Elem, iako razgovor s njom nije doneo neko preterano olakšanje uprkos njenim ohrabrujućim rečima, bar sam se fino isplakala. Mogla bih još, ali neka, dovoljno je za sada. Vratih se knjizi i vratih se borbi. Neću odustati i nadam se da će sudbina biti na mojoj strani.

Kad osetiš da niko ne može da te razume, olovka isisa svu teskobu i prebaci je na papir. Nema uši da sasluša, nema razum da shvati problem i nema dušu da pruži utehu, ali ta 'stvar' očigledno ima sposobnost da spasi život (ne mislim bukvalno), jer kao što deca kažu: ''Olovka piše srcem''.
I kao zaključak mogu da kažem da znam da nisam u govnima do guše kao što mi se sada čini i znam da nije sve tako crno kao što ja trenutno vidim stvari, ali ne postoji zabadava izreka ''Svakom je svoj prolem najteži''. Prema tome, dok se ne izvučem iz ovih govana, biću 'najjadnija na svetu' i neću više gurati 'probleme' pod tepih i neću više navlačiti kez na lice ako se tako ne osećam.
Objasnila sam!