Ja zaista volim da pišem. To je činjenica. I ja zaista ne znam da pišem. I to je činjenica. Ali to nije moj problem. Kroz tekstove, ja pronalazim ključeve za sve probleme. Nekom se ne sviđaju moje rečenice. Ni to nije moj problem.
Malo sam prelistala blog i shvatila da imam jako mnogo tekstova koji su mi nebitni. Oke, nekada davno ti tekstovi su imali glavnu ulogu, ali su vremenom postali nevažni i ne vidim razlolg da i dalje zagađuju moj kreativni nered. Iz tog razloga neki su zgužvani, neki iscepani ali i dalje dele istu sudbinu - bačeni su u nepovrat.
Ponekad je prošlost potrebno ostaviti baš tamo gde i jeste, duboko zakopanu u tami i krenuti napred. Grešila sam u životu i to mnogo. Zbog mnogih stvari se duboko kajem i pozivam se na staru izlizanu frazu ''Da mogu vratiti vreme, neke stvari bih uradila drugačije'', kao što mnoge ne bih ni učinila. Fraza je izlizana jer je često u upotrebi. Često je u upotrebi jer funkcioniše, šljaka, jednostavno tako jeste. Neka se javi onaj ko nije bar jednom u životu poželeo da ima čarobni štapić makar na jedan sat. ... Nešto smo tihi večeras. Da, i ja sam to poželela, ali život nije bajka i upravo iz tog razloga sam se je odrekla svoje ''Nedođije''. Bilo je krajnje vreme da ponesem svoje breme odgovornosti sa sobom i da prestanem da se vadim na Antićev stih ''Još sam ja balava za takve stvari''. Ništa nije isto kao kad smo gledali crtaće subotom ujutro i pili kako pre spavanja. Više ništa ne prolazi nekažnjeno i više nema postupaka bez posledica. Posledice mogu biti dobre ili loše ali ih moram prihvatiti kakve god da su.
Učinila sam glupost u prošlosti - ćutim, trpim i ispaštam. Drugačije ne može. Iako sam ja na svoju prošlost nasula priličnu količinu zemlje, ona s vremna na vreme ispliva na površinu kako bi otela moj zrak sunca, udahnula vazduh namenjen mojim plućima i time zadala novi udarac koji bi me oborio nekoliko stepenika niže na putu da se posvetim nekome koga volim. Nekoliko stepenika gore, pa jedan dole. Uspeću ja. Potrudiću se. Jer zaista volim
!

Još jednom za kraj:

''Prirodo, cuj me:
laganja nema!
Ti bujaj - ja cu od tebe više!
I neka široko u nama dvema
ogroman ružicast vetar diše.
I luduj, prirodo!
Zri naopako!
Samo mi nemir ne pokvari.
Volim te što si zaista tako
k'o i ja balava za divne stvari''
 
*
 
"Sometimes I wonder if anythings absolute anymore. Is there still right and wrong?
Good and bad? Truth and lies? Or is everything negotiable,
left to interpretation grey. Sometimes we're forced to bend
the truth, transform it, cause we're faced with things that
are not of our own making.
& Sometimes things simply catch up to us."