Imala sam 6 ili 7 godina kada sam počela da istražujem prirodu, otkrivam i upoznajem svet oko sebe. Jednom prilikom, pronašla sam parče zelenila na koje sam legla i posmatrajući plavetnilo neba lomila jezik ne bih li napravila savršene balončiće od pljuvačke. Jedina briga bila je kako da ti balončići zaplove nebom.
            Pucali su čim bi napustili matičnu luku koju je predstavljao moj rozikasti jezičak. Postavljala sam niz pitanja: Koliko daleko bi se otisnuli da nisu tako krhki? Da li bi oplovili najudaljenija mesta kada bi vetar bio samo malo blaži prema njima? Kako bi svet izgledao iz njihove perspektive? Očajnički sam želela da gledam njihovim očima.
Nikad nisam prestala da razmišljam o prvom radnom danu fabrike balončića. Zanat nije bilo teško izučiti. Mašine nikad nisu ugašene. Mašinerija je vremenom postajala starija, iskusnija. Matična luka i oba njena zaposlenika postala su mudrija.
Nažalost, isti onaj vetar koji je mnogo godina ranije rušio moje snove brutalno ubijajuću balončiće, znatno je skratio radni vek mašineriji i učinio je grubljom. Luka iz dana u dan uči nove lekcije i prolazi kroz nova iskustva. Iako se stoički drži, delovi su se vremenom istrošili i raštimali. Za starost nema leka, a pitanje je da li mudrost dolazi sa njom.
             Prema tome, 15ak godina kasnije, balončići nisu previše napredovali. Čvršći jesu, ali još nisu naučili kako da se osamostale.