[ Generalna ] 19 Septembar, 2016 02:55

Ali ne sa moje strane. Manjak vere drugih ljudi u mene. Naucila sam da drzim sve u sebi jer mi je dosta negodovanja od strane drugih. A cesto su ta negodovanja samo odraz ljubomore tih istih ljudi koji ne zele da uspem u necem. Govorili su mi to, ali nisam verovala. Ako se ja uvek iskreno i svim srcem radujem necijem uspehu i jos uvek zelim da poguram ako zatreba, zasto niko ne veruje da ja mogu odredjene stvari. Okej, nisam jos zavrsila fakultet, ali pri kraju sam. I to je uspeh. U poslednjih godinu dana pokrenula sam svoju stranicu. Naucila kako da je izradim, kako da je izdizajniram, kako da je odrzavam. Napredujem svaki dan. Naucila sam sta je hosting, kako funkcionise wordpress, naucila sam sve opcije. Svaki dan se trudim da naucim neku novu stvar. Svaki dan se trudim da iza sebe ostavim nesto, nesto da stvarim, neki dokaz da taj dan nije prosao uzalud. Pokrenula sm svoj brend, naravno da nije jos uvek uspesan, jer apsolutno radim sve sama. Nisam ni bila svesna koliko ima posla oko svega toga. Ni u najludjim snovima nije izgledalo da ce biti toliko 'tesko', ali guram. Radim, trudim se. Uradila sam jos gominu stvari u poslednjih godinu dana. Razvila sam se na svim nivoima, smirila sam glavu. Sredila prioritete, odlucila u kom pravcu zelim da ide moj zivot. Zasto ljudima toliko smeta sto se toliko trudim da idem napred? Cime sam im stala na zulj? Zasto svaku stvar koju zelim da uradim odmah naidje na osudu?

Ne prodje ni jedan jedini dan da se ne zapitam isto: zasto ljudi ne veruju u mene? 

[ Generalna ] 19 Septembar, 2016 02:15

Kolena trenutno ne napreduju onom brzinom kojom sam mislila da ce napredovati. I dalje otkazuju poslusnost nakon 6 do 7km. sto je opet bolje nego kad su otkazivala posle 4. Promena plana je da trka u Kragujevcu na 21km otpada i da na njeno mesto dolazi Novi Sad 16. oktobra. I to na skromnih 10.5km

Nalet anksioznosti mi je preplavio telo kad sam donela odluku, ali moram da radim ono sto je najbolje za moj organizam. Reorganizacija treninga i planova, ali ne odustajem. Niti cu ikad.

Posle oktobra, po planu je Fruska Gora u novembru. Planinski maraton, opet na 10ak kilometara. Sasvim dovoljno.

Ono sto posle toga dolazi je sasvim novo poglavlje u mom zivotu. Sve 'planove' pisem ovde jer imam potrebu sa nekim da podelim, a opet ne zelim da uraknem, ne zelim da pustim tu zelju i motivaciju iz sebe. Malo je onih koji me podrzavaju, ako ima takvih. Nego, to veliko poglavlje koje zelim da otvorim jeste dobrovoljno sluzenje vojnog roka. Prva recenica koja je na repertoaru je: ali ti si zensko sta ces tamo ili sta ti to treba u zivotu, nisi normalna. Niko nije rekao Svaka cast. Niko nije rekao Bravo. Niko nije pruzio ruku. Niti ce. Svima ce to biti ludost, svima ce to biti glupa ideja. Niko nece pruziti podrsku. Ali poznavajuci sebe, necu odustati. I po zavrsetku, ljudi ce me gledati drugim ocima. A mozda i nece. Ali ja zelim da ispunim zelju koju imam od kad znam za sebe. Zelim da obucem tu uniformu i odsluzim svoje.

Kako ono kazu: prvo si ludak, na kraju sam genijalac.