jutros mije stigao mail u kojem je pisalo kako ne treba da zapostavim svoj blog jer ipak postoje ljudi koji ga citaju i kome su moji tekstovi "potrebni". bez previse razmisljama sam izbrisala taj mail i u sebi prokometarisala nesto u fazonu "glupost!".

nisam ni sanjala u sta ce danasnji dan da se pretvori. toliko emocija: besa, tuge, srece, ljubavi, mrznje. i ni slutila nisam da cu danasnji dan da zavrsim na blogu nakon sto sam veoma strucno, kako to samo ponosna skorpija ume da uradi, oterala sve ljude oko sebe. napravila sam taj krug oko sebe, povukla granicu i sve drage osobe zajedno sutnula na drugu strane te granice i automatski ih prebacila u neku drugu galaksiju.

naravno, pokajala sam se iste sekunde, ali je tad vec bilo kasno. greska je ucinjena, a u mom recniku ne postoji rec koja bi promenila tok stvari..

sve je to moj odbrambeni mehanizam i meni je to jasno. jasno mi je i da ne mogu tako vise da zivim. ceo svooj zivot sam zatvorena u nekom svom svetu gde ne postoji pomoc prijatelja niti dzoker zovi. prigrlila sam tu sposobnost da sam guram kroz zivot i da cu radije da patim nego da se nekom otvorim. svesna sam da sam zbog toga jako mnogo izgubila u zivotu, ali valjda je to tako moralo biti. ceo svoj zivot sam ustvari bedni crv koji se pretvara da je ponosni lav. veoma dugo zavaravam sebe. jedino sto sam do sada naucila jeste da u ovakvim trenucima legnem u krevet, jer sutra je novi dan..