Stigoh kuci i nikako da se ugrejem. Bez glasa sam potpuno ostala. Ne, nisam visila po diskotekama i pijanchila, shetala sam celo veche. Shto objashnjava zashto sam se smrzla..

     Na povratku kuci sam chula jednu genijalnu rechenicu koja glasi da shkorpije zhive u trenutku. To je pokrenulo lavinu misli u mojoj glavi i dobila sam inspiraciju da pishem. Jer upravo ta rechenica pokriva sve ono shto se meni desilo vecheras. Zhivela sam u trenutku..

Shetala sam sa drugaricom i otvorile smo dushu jedna drugoj. Koliko me je ta ‘dubokoumna’ pricha psihichki iscrpela, u istoj meri je uchinila da pustim svoj duh da se razvija i da slozhim neke kockice u glavi. Unela sam se u razgovor i dopustila da me trenutak ponese na mesto gde problemi postoje samo u prichi. Bilo je tamo i bolesnih i tuzhnih ljudi, ali su se ti problemi chinili prilichno nestvarnim, ne istinitim, prolaznim.

Drugarica i ja smo kroz razgovor o problemima drugih ljudi, a koji se tichu nas, shvatili da su nashi zhivoti i nisu toliko problematichni. Nadam se da ovom izjavom necu sve srushiti u vodu. Verovatno obe imamo tu sposobnost ili moc da sa problemima baratamo na nekom drugom nivou, a da pri tom ne gubimo svoju optimistichnost, dobro raspolozhenje i dobru volju. Znam da mnogi ljudi to mogu ako se samo malo potrude..

Celo veche se nisam nikom javljala, niti odgovarala na poruke shto ne znachi da je sve osim mene postalo nebitno. Ne znachi da je svet oko mene stao, ali ochigledno veoma lako odlutam. Ne odlazim u svet mashte vec ostajem u svom, ali sam na nekom drugom nivou. Svi problemi iz realnog sveta tamo postoje, ali postaju nerealni. Nisam ih svesna.

     Ali dodje vreme kada se treba vratiti na staru frekvenciju. Kada treba uhvatiti talas i nastaviti sa intenzivnom borbom. Verujem da vecheras nece doci to vreme. Vecheras svet slikam bojicama napravljenih od snova, shteta shto mnogi nece razumeti delo..