Hey..

Baš sam se neš dala u razmišljanje i uhvatila me nostalgija..
Nedostaju mi oni trenuci kada nisam morala uopšte razmišljati o budućnosti jer mi je tada bila još ’’daleko’’, kako sam ja to umela da kažem.. Nisam morala za svaku stvarčicu da se brinem, šta će biti ako ovo ili ono. Ako me razumeš. Kao mala živela sam od danas do sutra i samo razmišljala kako se zabaviti. Sada je to sporedna misao, jer više razmišljam šta će biti za nekoliko meseci, šta ću sve raditi kad napunim 18, kad ću polagati vozački, koji fax upisati?.. A sa pitanjem faxa dolaze još mnoga: hoću li ja to moći završiti, da li me to stvarno zanima i ono najvažnije, da li je to zanimanje traženo i hoću li moći naći posao? Najviše su mi dugoročne misli u glavi. Mnogo više razmišljam o tome, nego kako ću provesti naredne vikende.. A i kada se malo odmaknem od ’’ozbiljnih pitanja’’ i počnem planirati veliki raspust, opet me pohrle misli o tome kako skupiti džeparac za more, kako naći letnji posao?.. Ništa veselo..
Baš mi nedostaju ona nevina ogovaranja i tajne dok smo bili mali.. I sada sam dete, ali u glavi nije ista situacija. Puno sam starija, zrelija, a s tim dolazi odgovornost, polako nestaje spontanost, već se sve unapred planira i dogovara.. Veoma dosadno..
Fali mi kada smo se vikendom skupljali kod nekog i nagovarali mamu da nam ispeče krofne ili palačinke. Kada smo svi razbijali kasice prasice da bi kupili još jedan sladoled.. To nam je bilo dovoljno. Kada nismo ni razmišljali o gradu i kada nas je mama ušuškavala u ’’krevetić’’ pre spavanja. Letnji raspust se tada sastojao iz trčkaranja po ulici od jutra do sutra, a mame bi se poređale i zvale na ručak ili da se obučemo jer je zahladilo. Ništa nam nije smetalo, važno da se možemo igrati. Pogotovo kada je neko u kazni, pa molimo njihove ’’nadređene’’, tako smo ih zvali, da ga/je puste na igralište..
Sada se vikend planira dogovorima u koji kafić/diskoteku ćemo ići i koliko se napiti. Jer ništa bez alkohola.. Jako glupo, ali tako je.. A tek devojke.. Uh, pa to je posebna priča.. Joj.. ’’Kako izgledam, jesam debela, jesi video/la onog tipa’’ koja gu..mica za kosu.. Bla, bla, bla.. A, tek šminka, to neću ni da spominjem..
Fali mi i to kada nisam morala toliko da tražim savete, nego letela k’o muva bez glave. Kada nisam razmišljala o posledicama, nego uradim, pa kud puklo da puklo..
Tinejdžerska posla.. Period kada nisi više dete, a nisi ni odrastao.. Nešto si između. Neodređeno. I imaš i nemaš prava glasa. Većini najteži period u životu. Kada ti mnoge stvari nisu jasne, a opet ti se dešavaju i ne možeš ih promeniti. Mnogo pitanja i još više odgovora koje ne možeš uklopiti. Za svako pitanje dobijem dva odgovra, a nije dno nije jasno niti sigurno. Ako ’’ovo’’ onda tako, ako ne onda neš drugo. ??? A nekad, odgovor ni ne dobiješ. ’’To tako mora biti.’’ Ali zašto?
Ponekad poželim da preskočim ovaj period, nekad je baš super, jer mogu da ludujem celu notj bez posledica..  Kao da me polako priprema za dalji život. Za sve ono novo što me čeka, a to i nije tako daleko..
Baš sam skrenula s teme.. Htela sam samo reći da me uhvatila nostalgija, a ne da raspravljam o životnim pitanjima..
Ovo me sve oneraspoložilo, tako da begam u krevet.. Sutra treba u školu, a ni škola nije više tako laka kad ne možeš da se skoncentrišeš na gradivo već ti misli lete kod dečka ili devojke..
So complicated..
Po drugi put.. Odoh..
Good night.. Tongue out