Prvih deset godina tugovanja - Lidija Stojković

 

"Lek za mortido

Moja adresa je: Zvezdani put b.b. - Nebeski bulevar u Kosmosu. Sedim u stolici od oblaka i čekam tren kada ćeš sama srušiti bedeme oko sebe koje si zidala svih ovih godina od kada sam otišao. Ovde me ništa više ne boli, hrana mi je naša sličnost, piće - snaga naše majke. Sve je spokojno i mirno, vlada lakoća razumevanja i zakoni duhovnosti. Voleo bih da to osetiš, ali putna karta je tvoja ljubav, a nebesko sredstvo je tvoje srce! Ali čisto srce, bez mržnje, laži, besa i nezadovoljstva.

Sa moje adrese, najbolje mogu da bdim nad tvojim nemirom i pevam ti uspavanku za tvoje pobesnele damare u grudima. Za tren stižem brzinom svetlosti u tvoje srce, do tvog bola koji tinja i pretvara se u bes. Bes gori i zahvata sve čega se dotakneš i ostaješ sama na zgarištu svoje duše. Kako me tada peku sopstvene rane produbljene tvojom bolom i nemoći. Pitam se tada, jesam li stigao da te naučim da voliš bez zadrške, prostornog ograničenja, jesam li uspeo da ti kažem ovo što sam sada?

Vojske anđela sa ovog bulevara spasavaju ljude unoseći radost u njihove duše. Samo sam ja tužan, tužan jer do tebe ne uspeva da dopre nijedan od njih, pa lutaš svojim mislima i zoveš me u snovima, kao da ne postojim. Plačeš, jer nemaš vere u ljubav bez dodira, u našu uzajamnu relaciju.

Ponekad se uspravim na rubove blagog povetarca i kružim oko naše kuće, ušuškam ss u naše sobe, pomilujem igračke koje čuvaš i čitam pesme koje mi pišeš... i kriješ ih. Pomilujem uplakan jastuk i pomirišem sveže cveće na tvom stolu, poljubim te u kosu, a ti plačeš jer gledaš naše slike i ne osećaš da sam tu. Ne znaš da gledam tvojim očima, dišem tvojim nemirnim usnama i sluśam naše pesme, ali ti suze ne mogu obrisati... jer su one tvoja nemoć. Tada pokucam na tvoje potopljene zenice, ali ti ne otvaraš kapke jer ne želiš da pronikneš duboko u svoje srce i osetiš me kako živim duboko u njemu - za tebe, samo za tebe! Tu bi pronašla svu radost koja izvire pod stenom ljubavi. Tu stenu je nemoguće ukloniti, jer je ona svet, ne može se pretvoriti u nešto drugo kao što je tuga, patnja, bes, bol, laž i mržnja. Jer ljubav je vera u čistotu, dobrotu, čestitost; jer ljubav je pokretač večnosti i okidač nade u bolje nego što jeste! A ti si sve zaboravila i ni u šta više ne veruješ.

Dok tamo zaviriš i ne pronađeš moj duh, bićeš zatvorenik sopstvene mržnje i boli što su ti mene oteli! Gledaćeš u tuđe oči i tražićeš razumevanje, a nećeš ga naći, jer ja sam samo u tvom oku! Tražićeš neke ruke koje će te prigrliti, a nećeš meriti ljubav tog zagrljaja i toplinu srca koji ti se učine idealnim za tvoju bol; ranjavaćeš one koji nas iznedriše iz svoje prave ljubavi... I opet ljubav... I početak i kraj.

Sve čega se sećaš proizašlo je iz ljubavi. Zato te čvrsto držim za ruku i vodim te cvetnim stazama postojanja, kao nekada kada sam te šetao morskim plažama, učio da voziš bicikl, da pišeš prva slova... I tako zajedno tražimo lek za tvoje bolno detinjstvo i mlade godine, melem za sve nepravde i laži ovog sveta.

"Niko nije kriv!", rekoše mi ovde. I dok uporno tražiš krivca u sudbini, gresima, prošlosti i Božijoj kazni, nećeš osetiti uzvišenu datost - da budemo drugačiji od svih, da budemo jedno biće i na Zemlji i u Kosmosu. Zato ne troši svoju energiju, već mi pomozi da otopim otrovne granule zgrušane u tvojim mislima i da u tvoje vene, svojom krvlju utkam toplinu našeg zajedničkog postojanja.

Čujem tvoj vrisak kojim me zoveš i vidim tvoje snove u kojima tražiš moje lice. E, tada zaplačem, i na prozor tvoje sobe spustim svoje suze kao znak da zlo nikad ne činiš i da se sklanjaš od onih koji zlo čine. A kada izađeš u naše travnato dvorište i moja suza ti kapne na oznojen dlan, ti stisni šaku, podigni glavu i znaj da je tvoj brat tu, i da si ti veza sa svim što sam nekad voleo, a sada pretvorio u večnost. Otvori tada roletne svojih prozora i pusti svetlost u svoju sobu, toplinu u svoje srce i prestaćeš da mrziš svaki dan samo zato što te podseća da me nema.

Tvoje rođenje dočekao sam kao neprikosnoveni dar, sa osmehom i ljubavlju. Živeli smo svaki trenutak neraskidivo vezani... rastali smo se probijajući staklo automobila svojom ljubavlju i dečijim smehom. Nemoj mi to uzeti, nemoj dozvoliti da nestanem, da mi otmu ovo nebesko stanište. Onda ću izgubiti moć svoje misije i neću moći da bdim nad tvojim životom, i da živim bez tebe. I uzeće mi hranu - tvoj lik i umreću još jednom bez snage naše majke koja nam je zajednička vodilja u ovoj teškoj borbi! Ne vraćaj me u bolno telo i zemaljske strahove, spasi me od svoje tuge! Hoću da živiš ovaj tren od života punim srcem, čistom ljubavlju i... verom u nas!

Ne podiži glavu, milo moje, i ne traži Zvezdanuulicu na Nebeskom bulevaru! Ja sam tu, mnogo bliže... u tebi. Zažmuri i čućeš moj smeh i vesele korake kao damare svog srca i pronaći ćeš moju ljubav u ritmu svog disanja. Sve je u tebi. Samo me pronađi i ukazaće ti se put bez kraja, put alhemičara koji od kamenčića tuge pravi zlatni stepenik do ljubavi. I ne plači, milo moje, već živi život koji je samo stepenisam do smrti, usputna stanica do adrese tvog voljenog brata."