Kada bih pisala bajku o tebi, ona bi zapochinjala ovako:

“Negde tu, ne iza sedam gora ili sedam mora, nego negde tu ~ sasvim blizu zhivi jedna mala zvezda. Ona neprekidno sija rajskim sjajem. Mozhda ti se chini da je nikad nisi videla, ali u tami jedne noci u polusnu sigurno si osetila njen sjaj na svojoj dushi..”

Mozhda se pitash, moja mala zvezdo, zashto nisam napisala bajku o tebi..

Ma koliko bila veshta sa rechima, ne postoje rechi koje bi mogle opisati radost koja sjaji iz tvojih ochiju ili oblik onih maleckih zareza koji se ocrtavaju u uglovima tvojih ochiju i usana kada se smejesh.. Ne postoje rechi kojima bih opisala melodiju tvog osmeha ili kako izgleda onaj puteljak koji ocrtava svaka suza koja se rodi u tvom oku.. Kojim rechima opisati prkos koji se ocrta na tvojim usnama kada te naljutim?! Ili onu chudnu izmaglicu koja se javi u tvojim ochima kada zagledana u horizont ili zid svoje sobe sanjarish slushajuci ponovo i ponovo istu melodiju?!

Kako opisati nezhnu dushu deteta koja se krije iza sjaja jedne zvezde?!

Rechi su ponekad tako krhke i nedovoljne..

            Ti nisi lik iz bajke. Ti si stvarna, postojish. Ti si moja najsjajnija zvezda koja me svakog jutra vodi u novi dan, u neshto novo. Koja svakodnevno obasjava moju dushu i krade svu moju ljubav..