Vec neko vreme pokusavam da se sklonim od ljudi iz moje okoline. Treba mi nesto novo, nesto sveze. Treba mi inspiracija. Treba mi motivacija. Fizicki nemam gde da pobegnem. Ali imam ovo mesto. I poslednjih 8 godina je jedino mesto kome se uvek vracam.
Ovde postoje ljudi. Ljudi koji me ne znaju. Ljudi koje ja ne znam. Mozda neko procita pokoji red, a mozda i ne.

Ne znam da li zelim da se isplacem. Ili bi trebalo da se smejem. Ne znam da li sam srecna i sta je razlog ovolikoj tugi u pojedinim trenucima. Osecam kovitlac necega oko sebe. Nesto me koska, gura, pomera. U smeru koji nije poznat nikome. Ljudi imaju tu predispoziciju da kada se osecaju lose, misle kako ce ta situacija trajati zauvek. Glupo, zar ne?

Mnogo toga mi se desava, ne znam na koju stranu da se odlucim. Ne znam sta je najbolje za mene. Verujem da zbog toga pretrpavam svoj dan obavezama kako ne bih imala vremena da razmisljam ni o cemu. Da li je to pametno? Verovatno nije. Sigurno nije.

Pravim gresku za greskom za greskom i jednostavno je stvoren jedan novi kovitlac gresaka oko mene koji me cvrsto drzi svojim pipcima i ne dopusta da se otrgnem iz njega. Ili ja ne zelim da me pusti. Nije iskljuceno. Tesim se time da sve dok ne stojim u mestu, da sam na dobrom putu. Tj cak i ako idem losim putem, sta je najgore sto mi se moze desiti? Naucicu lekciju ako nista drugo. Potrositi mnogo vremena, ali vreme je ravno kockanju. Kad si srecan prolazi brzo, kad si tuzan sporije prolazi od najsporijeg puza koji je dobio medalju za to koliko je spor. Upravo ta dilatacija vremena je nesto sto me najvise plasi. Zasto me plasi? Jer ne razumem. Zasto vreme prolazi sve brze sto smo stariji?

Kraj bez kraja. Kao i uvek. Hvala na razgovoru.