Do malo pre mi se u glavi vrtela pesma grupe Disciplina Kicme i upravo u ritmu te pesme cu sledece misli da projiciram iz glave na papir.
Shvatih da me polako hvata Exit euforija i pocinjem da verujem da ce se zaista ostvariti ono sto ponavljam poslednjih 7-8 meseci, a to je da ce ovaj Exit biti najbolji do sada.
Isto toliko meseci, mozda malo vise, nekako padam sa svoje visine i samim tim sam klonula duhom. Sve sam pocela da obavljam rutinski bez imalo volje, ali sam i bezala od mnogih obaveza. Jedino sto me dizalo iz svega toga je moja devojka koja nije bila duzna da trpi moje ispade i padove i mnogo mi je zao sto sam joj priustila toliko negativnu epizodu sebe. Nedavno mi je govorila kako okolina i ljudi sa kojima se druzim mnogo uticu na moje ponasanje i raspolozenje. Znala sam mda govori istinu, ali duboko u sebi nisam uspela to da prihvatim jer imam ja svoj stav, je l' te. Nisam htela da ispadnem povodljiva osoba, ali istina je da s kim si takav si. Moje ponasanje je poslednjih nekoliko meseci zaista islo iz krajnosti u krajnost. Kako vetar dune, tako ja postupam. Neke kockice nikako nisu mogle da se sloze i mnoge stvari u mojoj glavi nisu bile jasne. Uvek sam pokusavala da trazim opravdanje i krivila sam druge ljude i situaciju za svoje ponasanje. Naravno da nisam bila u pravu. Svako normalan bi to shvatio. Devojka mi je rekla i da ce mi u jednom danu mnogo toga postati jasnije nego sto u ovom trenutku jeste iako se mnogo trudim da shvatim. Nije taj dan jos dosao, jos uvek se cesto ponasam detinjasto, ponekad histericno, a najradije bih sama sebi ponekad lupila jednu pedagosku da se ne bih podigla sa patosa neko vreme. Verovatno bi me tako nesto u isti mah onesvestilo i osvestilo. Nemam vise 17-18 godina, nisam vise klinka i prema tome treba da uskladim svoje ponasanje sa tom cinjenicom. Mislim da sam na dobrom putu.
Elem..
Ne znam iz kog razloga, u glavi je pocela da mi se vrti Bajagina pesma, Lepa Janja ribareva kci..
Prijalo mi je malo duze da boravim na ovorenom, na svezem vazduhu, da me nista ne pritiska i da sagledam situaciju iz drugog ugla.
Setam i gledam u ovu zelenu traku koju imam oko ruke i iako mi se do pre nekoliko trenutaka na Exit uopste nije islo, prepustam se masti i pozitivnim stvarima. Naravno da sam i u ovu mastariju ukljucila svoju devojku. Naime, ovo je moj cetvrti Exit, iz godine u godinu je sve bolji i bolji, a ove godine bih volela da bude sjajno! Tako sam pocela da mastam kako idem kroz masu ljudi drzeci svoju devojku za ruku i kako sistematski pokusavam da joj objasnim koncept i percepciju samog festivala. Pokusavam da joj dam samo potrebne informacije kako je ne bih zatrpala pricom i kako bih joj maksimalno priblizila moj dozivljaj Exita. Exit nije samo masa ljudi, pijanih, drogiranih, prljavih. Mnogi dodju da uzivaju u muzici i u atmosferi koju prave upravo instrumenti svojim zvucima, kao i performeri svojim nastupom. Na um mi pada izraz 'ludilo mozga!'. Nikad taj pojam nisam koristila, ali mozda je upravo ovo odgovarajuca situacija za tako nesto. Ljudi su veseli, muzika dopire sa bukvalno svakog dela Tvrdjave, milion radionica, milion bina, milion mesta gde mozes super da se provedes. Na svakom cosku saznas nesto novo, nesto korisno, nesto zanimljivo, nesto nesvakidasnje. To je upravo jedno nesvakidasnje mesto. I zelim sve to da prozivim sa svojom devojkom. Zelim da me upozna i u tom svetlu. Da je drzim za ruku pred hiljadama ljudi, da je ljubim, grlim, da skakucem oko nje i nerviram je time sto ne mogu da stojim na jednom mestu. Mada, realno, kada bi ona bila tu ne bih se odvojila od nje ni na sekund. Iskoristila bih bukvalno svaku sekundu da uzivam u njoj, njenom pogledu, njenom osmehu. I verovatno bih krisom proveravala da li se dobro oseca. Jer najbitnija cinjenica u svemu ovome mi je da je ona oke' i da se lepo provodi i dobro zabavlja. Eto, o tome ja mastam poslednjih nekoliko dana. Mastam kako se vracamo sa Tvrdjave, gledamo izlazak sunca sto bi verovatno bilo mnogo mnogo romanticno. Preskocih deo u kome je ja celo vece zavodim, igram oko nje, poljubim joj vrat s vremena na vreme, ali cu to ipak zadrzati za sebe. I  prodje mi kroz glavu slika kako je grlim s ledja dok slusamo Urbana. Eto..