Krenula sam, bez razmišljanja, da prelazim i taj poslednji pesacki prelaz dok je svetlela crvena STOP mrlja na semaforu. Samo korak delio me je od ostrva i sigurnog tla za nas pesake. U tom trenutku baterija na mp3 plejeru je otkucala poslednji sekund svog zivotnog veka i ugasila glasnu muziku koja je do pre nekoliko sekundi pretila da probije moje bubne opne. Zastala sam. Pogled na desno me je suocio sa farovima automobila koji su mi sve brze prilazili. Odlucila sam da ipak ne napravim taj jedan korak, vec sam se ukopala u zemlju icekala da se moj zivot ugasi kao sto je to malo pre uradila baterija na mps plejeru. Kako su me dugacka svetla jureceg automobile zaslepela, zatvorila sam oci. Tu tamu je obasjao osmeh osobe koja mi trenutno predstavlja jedinu svetlu tacku u zivotu. Taj prelep osmeh i prodoran pogled, crte njenog lica. Zekice su ponovo uspele da se probude. Svatila sam to kao znak. Znak na koji ne smem da se oglusim. Samo je trebalo da zakoracim.
            Ponovo otvaram oci i suocavam se sa farovima automobila koji su sada vec na samo nekoliko milimetara od mene. Od straha, moje zacementirane noge nije bilo moguce pomeriti iako sam se trudila iz sve snage. Jednostavno moje vreme na ovom svetu je iscurilo. Doslo je vreme da sudbina okrene moj pescani sat, a na drugoj strani istog stajace neko drugo ime.